Gašenje institucija kulture na nivou Bosne i Hercegovine, kojim smo zatvorili vrata ambicijama i optimizmu u 2012. godini, u domaćoj javnosti ponovno je političku krizu i sve ozbiljniju sukobljenost politika Sarajeva i Banja Luke, markiralo kao krivca za takav razvoj događaja, izazivajući zabrinutost ne samo za budućnost kulturnih institucija, već i same države. Historijski muzej Bosne i Hercegovine je zbog neplaćenih obaveza za grijanje, te nepostojanje jasne strategije njegovoga finansiranja zatvoren za javnost, a najavu da bi se to moglo desiti i u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine, također smo čuli, kao jedan od najlogičnijih raspleta krize koja je ušla u kulturu. Tome je prethodilo gašenje pozorišta u Mostaru, vapaji iz drugih gradova, te najave mnogo težoj situaciji.

Građani Bosne i Hercegovine različito su prihvatili ovakve informacije. Veliki dio je onih koji su htjeli i željeli da pomognu da se Muzej ne zatvara, jer je on dio nacionalnog identiteta, koji „neko“ želi uništiti. Drugi su pak bili ravnodušni, posebice stoga što se Muzej gasi u drugom entitetu, a sam po sebi ukazuje na jedinstvenost, koja je iz toga rakursa, smiješan pojam. Treći su pak, odmahivali rukom, smatrajući da se u sveopćem raspadu sistema muzej ne treba ni spomenuti, jer ionako je uzimao novac od gladnih usta, a bio zatvoren, ili otvoren, ionako nikakve koristi od njega. Oni, koji su sve gledali kroz prizmu politike i zavjere, uvjereni su da je ovo obračun srpske politike sa Sarajevom.

Ma koliko u svim viđenjima bilo površnosti ili dobrog dijagnosticiranja stanja (na što ne želimo trošiti vrijeme i prostor), dijaloška emisija upriličena prošle sedmice na jednoj našoj televiziji, pokazala je svu sirovost i surovost tzv. kulturne scene u Bosni i Hercegovini. Na ovim prostorima dugo nije viđen takav pristup nekulturi komunikacije u razgovoru o kulturi, u kojem je čak i neupućeni gledalac mogao i trebao doći do zaključka da je „kulturna bulumenta“, odnosno grupa koja pretendira da se zove kulturnom elitom, zapravo amorfna, zabrinjavajuće neodgovorna grupa nadobudnih pojedinaca, koji BH kulturnu scenu vode u ambis. Samo da navedem, ilustracije radi, u toj emisiji je izvjesna sarajevska intelektualka, iznijela podatak i ponudila dokumentaciju koja potvrđuje da je otuđen novac od ulaznica u Muzej, a onda je nastupio prvi čovjek te institucije i svojim ignorantskim odnosom prema javnosti, sirovim nastupom i gledanjem auditorija i publike sa neke, nejasno čime izdignute visine, otklonio svaku sumnju da su iznesene optužbe netačne. A gdje onda ide ova zemlja i njena kultura, ako je zaista ukradena marka, koliko košta ulaznica u muzej, a da do sada to tužilaštvo nije provjerilo, već je dopustilo širenje mržnje i uvjerenja da velikosrpska ideja gasi muzej. Naravno ide u pravcu u kojem naš ministar kulture umjesto trošenja energije na kreiranje kulturne politike, pritisnut policijskim izvještajima i medijima, sedmicama dokazuje da nije pretukao svoju suprugu.

U takvoj se konstelaciji odnosa Sarajevo, odnosno Bosna i Hercegovina spremaju za povijesnu kandidaturu našega glavnoga grada za Evropski grad kulture 2014. godine. U maju prošle godine poduzeti su koraci na ovom polju, jer se vjerovalo da takvo priznanje Sarajevu može pomoći da prevaziđe nacionalne netrpeljivosti, sukobe, animozitete i otvori put BiH u Evropu. Potpuno nezainteresirani evropski političari, koji su zemlju pod protektoratom svojom neaktivnošću doveli pred raspad, obradovali su se bilo kakvom rješenju koje će zvučno ukazati na njihovo tobože ozbiljno i strateško djelovanje prema našoj zemlji, te podržali kandidaturu Sarajeva. I zaista, Bosni i Hercegovini će ovo biti posebna šansa, ali da li smo spremni da je iskoristimo? Ovakvom kulturnom politikom, te ljudima na čelu bh kulturnih institucija (koji su neprohodniji od Alpa, i predstavljaju barijeru između nepostojanja adekvatne kulturne politike i stvarnoga života) zasigurno ćemo prokockati i ovu šansu. A ona je mogla otvoriti neke nove mogućnosti, prije svega na polju kulturnog turizma.

Upravo se ova tema u našoj zemlji, naravno opet zahvaljujući pogrešnim ljudima, u pravo vrijeme na pogrešnom mjestu promatra tek futuristički. Obrazloženja su ako to promatramo površno i pojednostavljeno opravdana, jer kako tretirati razvoj kulturnog turizma, ako je općenito turizam nerazvijen u BiH. Garrison Keillor, američki publicista i novinar, dao je izvrsnu definiciju kulturnog turizma, koja bi možda mogla i nama otvoriti oči. On smatra da pored kulturnog turizma „...ne postoji druga vrsta turizma. Turizam jest upravo to… Ljudi ne dolaze u Ameriku zbog naših aerodroma, oni ne dolaze zbog naših hotela ili sportskih i rekreacijskih terena… Oni dolaze zbog naše kulture: visoke kulture, niske kulture, srednje kulture, desne, lijeve, stvarne ili zamišljene - oni dolaze vidjeti Ameriku“. Nasuprot ovom modernom viđenju turizma, kod nas vlada pravilo da možemo biti nekulturni, sve dok svi hoteli u BiH ne budu imali pet zvjezdica, jer ko će doći da gleda pozorišne susrete u Brčkom, ako nema bazen u svakom ovdašnjem hotelu. Zapravo, onaj ko je došao da pogleda pozorišne susrete, došao je zbog pozorišnih susreta, a bazen može biti samo dodatni način kako kulturnom turisti dodatno uzeti novac. A i to će se desiti ukoliko pozorišni susreti budu ojačani, da svake godine, kao Sarajevo film festival, izazovu veliko interesovanje turista.

Stoga se vraćamo ponovno na početak priče. Istoga dana kada su na TV-u bili naši kulturni elitisti, koji liče na sve osim na to, na jednoj drugoj našoj televiziji objavljen je izvrstan prilog o Beogradskoj filharmoniji, koja proživljava možda i najsvjetlije trenutke u svom postojanju. Kada su imali problem sa posjetama, članovi ansambla su izašli na ulice i svirali do kasno u noć, plijenili pažnju publike, provodili marketinšku kampanju u koju nisu ulagali novac već želju, ljubav, znanje, povezali se sa Ljubljanskom i Zagrebačkom filharmonijom (naravno preskočivši Sarajevsku) i sada zajednički rješavaju probleme. Pri tome su najbolja filharmonija od Istambula do Beča.

I dok naše institucije odumiru u kalu primitivnog, u sjeni nacionalnih i političkih oligarhija, sunce slobode, otvorenosti i umrežavanja, još dugo neće probiti u taj mrak i klicama ograničenosti dati listove otvorene komunikacije, koja će pokazati da ključevi uspjeha ne leže ni u Vladi BiH, Republike Srpske, niti u Briselu. Već samo u našim glavama i srcima. Tada, ako se to ikada desi (a može se desiti ako ove pozicije preuzmu mladi, obrazovani i umreženi intelektualci) moći ćemo kazati da su stvoreni preduslovi za razvoj kulturnoga turizma. Dakle, turistička infrastruktura treba se razviti u našoj svijesti!!!  I to je jedino mjesto i jedina investicija. Sve drugo je po onoj staroj narodnoj: kada u kupleraju ne ide posao ne mijenja se namještaj, već osoblje... A u bh kulturi, očito posao ne ide kako treba.