BH Turistička fotografija dana
Baščaršija – bazar pod otvorenim nebom

 

Neodoljivi spoj historije i tradicije, mjesto u kojem se čovjek poželi izgubiti, zalutati, vođen samo slikama, mirisima, bojama i zvucima jednog davnog vremena koje je ostalo zauvijek zatočeno u srcu grada Sarajeva, tamo gdje se rijeka Miljacka, izbijajući iz krečnjačkih klisura, izravno veže sa padinama Trebevića. Riječ je o čuvenoj sarajevskoj čaršiji - Baščaršiji, jednoj od najvećih i sigurno najljepših na Balkanu. 
Njena priča počinje u XV stoljeću, kada je dolaskom Osmanlija, po uzorima orijentalne tradicije formiran kostur današnje čaršije i označen početak jedne tradicije, jedne historije, jednog života. U tom periodu karavan-saraj Kolobara predstavlja centar velike čaršije, a džamija na mjestu današnje Careve, centar prve i najstarije stambene četvrti Sarajeva – mahale. Tada, osnivač grada Sarajeva, Isa-beg Ishaković, gradi most preko Miljacke koji spaja naselje sa čaršijom. Naselje i čaršija se uskoro počinju širiti od otvorenog trga na današnjoj Baščaršiji u zapadnom pravcu. Razvijaju se zanati i na čaršiji svoje radionice otvaraju krojači, pekari, sabljari, sarači, burekdžije, halači i druge zanatlije. 
       Glavnija od svih čaršija
U narednom, XVI stoljeću, Baščaršija doživljava svoj najveći procvat. Gazi Husrev-beg podiže svoje građevine: medresu, biblioteku, hanikah, hamam, han, bezistan, sahat-kulu, te čuvenu Gazi Husrev-begovu džamiju, koja po svojim arhitektonskim vrijednostima spada u najljepša osmanska ostvarenja. Zanatlije su bile brojne, toliko brojne da se gradi splet uličica – sokaka, u kojem svaki sokak dobija naziv po zanatu koji je u njemu zastupljen. Centar svih tih zanatskih i trgovačkih ulica nazvan je Baščaršijom, što kao termin označava glavnu čaršiju (tur. "baš" - glavni), što ukazuje na to da ih je u to doba bilo više. Već krajem XVI stoljeća sarajevska čaršija je forimirana urbanistička cjelina. Tako je ostalo sve do XIX stoljeća, kada dolaskom na vlast Austro-Ugarske strani arhitekti žele da Baščaršiju rekonstruišu prema arhitektonskim kanonima koji su u to doba primjenjivani u modernoj Evropi. U toj namjeri su uspjeli kada je velikim požarom koji je prouzrokovao princ Eugen Savojski uništen cijeli stari grad, osim onog dijela koji danas postoji. 
U kasnijim godinama Baščaršija se bitno nije mijenjala u odnosu na prethodne periode, ali ona postepeno mijenja svoju osnovnu namjenu i prestaje biti privredno središte grada, jer se trgovina počinje pomicati sve više prema zapadnom dijelu grada. Iako su razvoj industrije i nove navike učinili da mnogi zanati u potpunosti nestanu, neki od starih zanata ipak su preživjeli prilagođavajući se vremenu i pronalazeći novi način opstanka u proizvodnji suvenira za turističku privredu. Tako je Baščaršija vremenom postala srce cijeloga grada. Srce koje kuca, lupa, živi, treperi, prkoseći vremenu i svemu što ono donosi. Ni ratovi, ni požari, ni poplave, niti ostale nedaće nisu uspjele da ga utihnu. 
       Stari zanati 
Baščaršija osvaja svakog ko je posjeti. Dovoljno je da čovjek prođe njenim uličicama i odmah će zavoljeti ovaj dijelić duše starog Sarajeva. Ona je bila i ostala mjesto okupljanja, upoznavanja, druženja i ispijanja kafe kao isprike za razgovor ili poznato sarajevsko ''slatko'' gubljenje vremena. Baščaršiju nije lako opisati. Potrebno ju je doživjeti i osjetiti. Ko je naviknut na visoke zgrade i tržne centre, ovdje će pronaći jednu novu dimenziju. 
Najbolji uvod za šetnju Baščaršijom jeste glavni trg sa jedinim sačuvanim Sebiljem, fontanom iz kojeg je nekada sebiljdžija u posudama dijelio vodu žednima. Sebilj sa svojim golubovima, bez kojih se više ne može zamisliti, danas predstavlja simbol Baščaršije. Iza njega se izdižu visoki jablanovi, a još poviš mahale na padinama. Od Sebilja se već naziru uske i isprepletene uličice i niski krovovi zanatskih radnji, koji oblikuju jednu specifičnu i nesvakidašnju arhitektonsku kompoziciju. Mnoge Baščaršijske ulice su do danas zadražale svoja stara imena. Pa tako, još uvijek postoje Kujundžiluk, Čurčiluk, Kazazi, Bravadžiluk, Kundurdžiluk, Sarači i dr. U tom labirintu uličica, rijetko ko može ostati ravnodušan posmatrajući orijentalni kolorit i raskošni sjaj bezbroja izloga zlatnog, srebrenog i filigranskog nakita, šarenih tradicionalnih nošnji, papuča i nanula, bakrenih džezvi i posuđa. Šetati ovom čaršijom je kao zakoračiti u prošlost, u umjetnost i tradiciju naših predaka, koju su s ljubavlju stvarali  i od nje živjeli. 
U Kujundžiluku, ulici gdje su nekada kujundžije izrađivale nakit od zlata i srebra, i danas rade zlatari, od kojih su samo pojedini sačuvali umijeće kujundžijskog i filigranskog zanata. U ulici Sarači zanatlije su se godinama unazad bavile proizvodnjom konjske opreme, opreme za putnike, nanula i opanaka. Ovdje se danas nanule i papuče prodaju kao jedan od brand proizvoda i turisti ih rado kupuju kao suvenir. 
       Majstor toplog osmjeha i ''zlatnih ruku'' 
Iz jedne uske i živopisne uličice dopire kuckanje čekića. Riječ je o jednoj od najpoznatijih ulica na Baščaršiji – Kazandžiluku, u kojoj se zadržao zanat izrade predmeta od bakra, čija izrada otkriva mnoštvo izraza jedne kreativnosti koja odvlači u prošlost. U kazandžijskog radnji ljubaznog majstora Ismeta Husejnovića, čiji je on šesti nasljednik, razgovaramo o tradiciji ovoga zanata. 
Čika Ismet je najstariji poznati kazandžija, dobitnik brojnih priznanja i nagrada za svoj rad, kojim se bavi gotovo pet decenija. ''Unazad 40 do 50 godina prestala je potreba za posuđem, kada smo prešli na izradu suvenira, koji nam kupuju turisti'', kaže čika Ismet. U svom muzeju starina, gdje su sačuvani originalni primjerci posuđa, džezvi, ibrika, tabli, servisa za kafu i drugih predmeta, otkriva kako se nekada raspaljivao drveni ćumur i kovanjem izrađivao i novac. ''U vrijeme kada je Austrija ratovala sa Turskom, ona je presjekla puteve, pa je bilo nemoguće da dođe novac iz Stambola u Sarajevo. Tada je sultan naredio da kazandžije kuju novac – manguru. Tako su kazandžije u tom periodu kovale manguru u današnjoj Luledžinoj ulici'', priča Ismet. Od tada se za kazandžije kaže da imaju zlatne ruke i da je kazandžijski zanat vrijedan suhoga zlata. 
Poput svih čaršija, tako se i Baščaršija vremenom transformisala prilagođavajući se pravilima globalnog tržišta. Stare zanate danas održavaju uglavnom turisti, koji kupuju servise za kafu i ostale proizvode kao suvenire. Ali, suveniri nisu jedino što turisti ponesu sa sobom nakon što posjete ovu čaršiju. Oni ovdje imaju priliku da dožive jednu od najljepših emocija koju Sarajevo može pružiti. Njima u sjećanju najviše ostaju uspomene na eha ezana i crkvenih zvona, na mirise baščaršijskih ćevapa, bosanske kafe i nargile, na slike Vijećnice, bezistana, visinskih akcenata sahat-kule i minareta. Kada se sve to spoji, kada se sve boje preliju jedna u drugu, a note mirisa i zvukova skladno poklope, dobije se jedna živa slika - jedan bazar pod otvorenim nebom. To je Baščaršija.
 
Autor BH Turističke fotografije dana je fotograf Emir Mafke Vražalica
Autorica teksta: Mirna Imamović

Pretražite smještajne kapacitete, rent-a-car, ugostiteljske objekte