Pretražite smještajne kapacitete, rent-a-car, ugostiteljske objekte

 
 
Putopisna reportaža: Kraljeva Sutjeska
Tragom bosanskih kraljeva
Podijeli
 

Sjećam se ove goleti sa desne strane rijeke Bosne. U jesen 1983. sam prvi put bio ovdje, gledao u nju i čudio se cvijeću koje je nicalo ispod kamenja koje se kotrlja – ispraćao sam je pogledom, čuvajući godinama poslije, u svojim pričama, tu sliku i posežući za njom samo ponekad, kada treba dočarati posebnost nečega što gledam, vidim, osjećam... Kotači putničkog voza Sarajevo-Banja Luka, klaparali su, dok sam kroz zaprljano staklo kupea, virio u svoje prvo otkrivanje zemlje Bosne. Obučen u akcijašku bluzu i pantalone, boje pijeska, tada dvanaestogodišnjak, krenuo sam na svoju prvu radnu akciju. Boje jesenjih cvjetova, stapale su se u čudesni ćilim, kojim ću mnogo godina poslije bojiti svoje vizije zemlje, onda kada mi bude najteže. Čitavo brdo, koje se izdiže nad rijekom, prepušteno je već dugo vrijeme eroziji, stradanju i čini se da će ga kiše i vjetrovi svući u vodu do cjelca, odnijeti ga do mora, zauvijek. A onda, dođe taj jedan period u godini kada na toj goleti nikne čudesno cvijeće, poput onoga kada sam imao dvanaest godina. Ne znam koliko traje taj period cvjetanja. Mnogo puta sam tuda prolazio kasnije – u Zenici sam služio vojsku, kasnije sam često ovuda putovao tragajući za svojim novinskim pričama, ali nikada nisam ponovno vidio taj čudesni ćilim. Niti sam htio pitati mještane kako se to brdo zove. Činilo mi se da ću tu čaroliju olahko potrošiti.

DŽEMRE U ZEMLJU

Jutros, kroz još zamagljena stakla svoga Nissana, dok iz navike usporavam vožnju na ovoj dionici puta, gledam u to brdo, stegnuto mrazom. Ništa se ovdje ne pomijera, ali kada pažljivo gledate tamo, čini se da je sve u pokretu – da se baš ovdje dodiruju i jedan na drugi naliježu ukršteni rogovi bikova na kojima leži Zemlja – i kada se oni malo pomaknu, brdo krene u rijeku Bosnu. Gledam gore - znam da nema cvjetova. Mart je i u ovim danima cvijeće se pojavi samo na osunčanim proplancima, na kojima nema previše vjetra. Pojave se kočoperne humke jagorčevine, ali ih obično poklope snjegovi. U ovim krajevima se vjeruje da zima nije prošla sve dok treće Džemre (otopljavanje) ne udari u zemlju. Prema vjerovanju, koje je u ove krajeve došlo sa Turcima, prvo Džemre udari u zrak 20. februara i tada, kako kaže predaja, odjednom zatopli, a takvo vrijeme potraje obično do tri dana, nakon čega zrak, do kraja zime bude prijatan. Stari svijet kaže da nakon toga više nema zime, jer se već u zraku počnu pojavljivati najotporniji insekti. Sedam dana poslije, 27. februara pada drugo Džemre – u vodu. Iza njega vodotoci više ne smrzavaju, a u virovima Bosne može se loviti riba, jer se sa znacima otopljavanja počne pojavjivati u izobilju. Treće Džemre – u zemlju, pada na 6. mart, a nakon toga datuma već se sjemena mogu bacati u zemlju. Ipak, seljani čekaju da otpočnu sjetvu tek o Blagovijesti. Ovaj praznik katolici slave 25. marta, a pravoslavci 7. aprila.

- Od tada dolaze lijepe, blage vijesti o sve boljem vremenu. U crkvenom učenju Blagovijesti se vežu za dobre vijesti koje je dobila Djevica Marija od arhanđena Gavrila, da će začeti Sina Božjega. Svjetina sije tek od Blagovijesti, jer dvije-tri sedmice prije nje, iza Džemrêta, još traju Babine huke, tako da bude mnogo kiša i snjegova, pa u ravnim krajevima istruli sjeme, priča nam Ivo, kojega smo slučajno sreli na putu, koji od glavne ceste Sarajevo-Doboj, vodi prema Kraljevoj Sutjesci.

Na 15. mart pada dan seljenja ptica. Ovaj dan se i danas u Srednjoj Bosni zove po turski kirlagić-larin, dan kada sele ptice. O tom danu su se na ratne pohode, i prije Osmanlija, spremale i vojske, jer se iza Džemreta, a prije Blagovijesti, već moglo spavati ispod šatora, tako da se moralo iz zimskog mirovanja podići i provjeriti granice, osigurati zemlju za sijanje, provjeriti rudnike... Poslije toga dana, kada bi ptice počele dolaziti u hladne, planinske krajeve Bosne, a vojnici krenuli da provjere šta je od zemlje ostalo, i šta nisu izjeli napadači, kralj i kraljica bi iz Bobovca počeli slazili u Sutjesku.

Kroz kanjon rijeke Trstionice (neko je zove Trstivnica), put prema kraljevskim dvorima vodi vijugavom prugom nekih dvanaest kilometara, ili jedan sat jahanja. U Bosni riječ sutjeska označava klisuru, a kako je ovo bilo jedno od najbrdovitijih kraljevstava, ovdje se malo-malo, naiđe na neku sutjesku. Klisure su uvijek u Bosni bile pojam za strah, jer su se ovdje najlakše pravile zasjede. Hajduci, sjecikese, razbojnici, čekali su svoju priliku i koristili kao saveznika nepregledni kamen, koji je rijeka usijecala u planinu, da stisnu čovjeka ili grupu, da uzmu bogatstvo, oružje, ženu... Upravo kada su se iz Bobovca kraljica i kralj, na konjima spuštali niz klisuru, uvijek su dolazak morali da osiguraju prethodnicom, iako jašu svojom zemljom. Vojnici sa kopljima, sabljama i strijelama rasporedili bi se na litice iznad najopasnijih mjesta u klisuri – a u ovim kamenitim brdima, svaki korak je opasan, svaka stopa je grob. Kada bi ipak prošli klanac, pred njima se otvaralo naselje, kojim dominira franjevački Samostan.

SA KRALJICOM NA PAZAR

- Sagrađen je vjerovatno u 14. stoljeću, iako su franjevci već stoljeće ranije u Srebrenici sagradili prvi samostan. Vremenom, Bosna će biti sve bogatija ovim građevinama i odlikovat će je aktivni i vrijedni franjevci u samostanima: Kreševo, Fojnica, Srebrenica, Zvornik, Podmilačje, Gradovrh, Guča Gora, Tolisa, Plehan itd. Dolaskom Turaka, fanjevci su nastavili da žive i rade u Bosni. Zahvaljujući sultanovoj Ahdnami, katoličanstvo je postalo državna religija, jer je sultan dao odobrenje da se ova religija slobodno ispovijeda, da vjerska tradicija franjevaca ovdje traje. Kasnije, kada je veliki broj samostana zatvoren, uništen ili urušen, očuvani su Fojnica, Kreševo i Kraljeva Sutjeska, kaže Fra Stjepan Duvnjak, kustos muzeja.

Kralj i kraljica su iz kraljevske utvrde Bobovac, praćeni vojskom, u Sutjesku obavezno silazili utorkom. U bosanskom kraljevstvu utorak je bio pazarni dan, a sama riječ tornik, utornik, značila je trgovište ili pazar. U mnogim mjestima u Bosni i danas je utorkom pazarni dan. Drugi dan u sedmici, kada su silazili u Sutjesku, bila je nedjelja, kada je obavljana molitvena misa.

Tada, sredinom 15. stoljeća, kada su turske jedinice u punoj svojoj snazi, pokušavale osvojiti Bosnu i napraviti preko nje put ka osvajanju Zapadne Evrope, bosanska kraljevska dinastija Kotromanić stolovala je na Bobovcu. Pored kraljice, kralja i posluge, te vojnih formacija koje su branile dvor, u Bobovcu nije bilo nastanjenih civila. Upravo za njih je služila Kraljeva Sutjeska, koja je zasnovana kao civilna nastamba, kao svojevrsno podgrađe kraljevskome gradu. Pored rijeke Trstionice razvila se omanja varoš kojom su bosanski kraljevi i kraljice redovito šetali i razgovarali s pukom. Ovdje su dočekivali svoje ugledne goste. Mještani Sutjeske, koji su s koljena na koljeno preuzimali priče i sjećanja o tome vremenu, još se sjećaju pripovijedanja svojih djedova. Pominju bosanske vladare, koji su prije krunidbe Tvrtka Kotromanića, vladali Bosnom: banovi Kulin, Prijezda, Stjepan Kotromanić... U sutješkom samostanu se još čuvaju dokumenti da je u 14. stoljeću zabilježen termin Curia bani ili Banski dvor za objekte sagrađene neposredno pored Samostana. Vjeruje se da je dvor u to vrijeme bio upravo u Kraljevoj Sutjesci, te da su ga Osmanlije porušile do temelja 1463. godine.

MJESTO KOJE RAZDVAJA

Drugo značenje riječi sutjeska u etimologiji bosanskog jezika je mjesto gdje se razdvajaju važna mjesta. Upravo se u Kraljevoj Sutjesci razdvajao svijet kraljevske dinastije, od života običnog puka. Kada su Osmanlije osvojile tvrđavu Bobovac, kraljica Katarina je izbjegla u Rim i nikada više nije vidjela Bosnu. Malo je kraljevstava na ovome svijetu, možda ih nije ni bilo u povijesti, u kojima je toliko kraljeva protjerano, ubijeno, osiromašno... Onda i ne čudi što je bosanski puk raseljen širom svijeta, kada su kraljevi imali takvu sudbinu. A kraljevi, tako su nas bar učili, moraju učiniti sve da zaštite zemlju i puk. Ratovati, pregovarati, tražiti saveznike... Za rat bosanski kraljevi su bili nejaki. Zemlja je uvijek bila teško prohodna i nikada se velika vojska ovdje nije mogla skupiti pod jednu zastavu. Ionako mala, uvijek je bila iscjepkana, a vlastelinske porodice imale su svoj komad na kojem će upravljati i ubirati poreze od svjetine.

Vlastela probleme puka, kroz povijest, nije umjela rješavati pregovorima, jer bosanski vladari nisu imali argumente i adute u pregovorima. Teško je u Bosni jamčiti za poteze potčinjenih. Teško im je narediti, jer čak ni kralj nema instrumente sankcionisanja onih ispod ukoliko ga ne poslušaju. On je dobro znao da ni taj potčinjeni nije imao kontrolu nad svojim posilnim. Zato je i kralju teško pregovarati, jer ovdje, u ovoj zemlji kočopernih, teško je održati riječ... Ni do danas se kultura pregovaranja u ovim krajevima nije razvila do te granice da razgovor može biti brana ratovima, sukobu komšija, podjeli imanja u porodici... Zato se u Bosni još nije rodila generacija koja ne pamti rat. Bosansko kraljevstvo je oduvijek i bilo posebno po tome što je svaki kraljev podanik uvijek vjerovao da najbolje zna šta kralj treba činiti. A drveni prag na kući tog podanika, hvata već godinama trulež i u njemu se legu gusjenice.

GLADNI BOSANSKI SAVEZNICI

A saveznici Bosne? Oni su oduvijek bili nepouzdani i čekali su prvu priliku da ovladaju zemljom, da je osvoje. U narodu se čuva jedna mudrost, koja se prenosi kroz vrijeme: nije vjera tvrda u jačega. Što god dogovorili sa jačima, to će biti pogaženo pri prvoj vašoj sabosti. A usud Bosne je da bude slaba, već stoljećima – ustvari sve od odlaska kraljevske porodice Kotromanić. Pa do danas!?

Kroz povijest se pokazalo da se stabilnost bosanskih saveznika najčvšće čuvala brakom – ako uda kraljevska porodica princezu u druga kraljevstva ili se od kraljevske porodice iz drugih kraljevstava ženi neko sa bosanskoga dvora, onda bi mir mogao da traje koju godinu ili deceniju. Valjda je i to jedan od razloga da se i danas tako čvrto u Bosni čuva porodica i da u životima ljudi znači sigurnost, stabilnost, pouzdanost...

- Lijepa žena je mogući  garant mira, a kada država nema snagu, onda se može braniti ljepotom. Zamisli da sada načelnika Kaknja oženimo kćerkom njemačkog kancelara ili američkog kongresmena. Bili bismo rahat bar tri decenije – ne bi bilo rata, krize! Ili da recimo našu curu odavde udamo u Bijelu kuću – Amerikanci ne bi bili rahat makar četiri decenije! Uz smijeh to govorim prijatelju Rasimu sa kojim danas putujem Bosnom. Kao i svaki put do sada, čudim se ljepoti ove zemlje, njenoj posebnosti, nelogičnostima... Kažem mu nakon dugoga smijeha:  -Čudno je da bosanska žena ni šest stoljeća poslije kraljice Katarine nije uspjela dostići nivo političke angažiranosti, značaja i utjecaja, kakav je imala nekada.

Rasim, šuti.

Onda, samo kratko odgovori: Ni Bosna nije dostigla taj nivo. Znači, nije do žena!?

FRA ANĐEL ZVIZDOVIĆ

Kip kraljice Katarine u bronzi postavljen je u dvorište Samostana osamdesetih godina prošloga stoljeća. U to vrijeme umjetnici iz cijele Jugoslavije dolazili su ovdje i tražili inspiraciju u povijesnim tragovima koji se i danas mogu ovdje pronaći, tako autentični, iako je Samostan nekoliko puta obnavljan. On je kroz vrijeme imao važne funkcije, koje su primarno bile usmjerene ka očuvanju katoličanstva i njegovog franjevačkog reda, ali mnogi se slažu sa tim da su franjevci zapravo sačuvali izvornu ljubav prema Bosni i da je ta ljubav sačuvala njih u Bosni. Brojna su tumačenja poteza fra Anđela Zvizdovića koji je u maju 1463. godine otišao da se pokloni osmanskoj upravi nad Bosnom. Mnogi smatraju da je to bilo poniženje koje katolici sebi nisu smjeli dopustiti. Drugi pak vjeruju da je zahvaljujući mudrosti fra Anđela, Sulatan izdao čuvenu Ahdnamu, koja je sačuvala i Samostan u Kraljevoj Sutjesci, ali i katoličanstvo u Bosni. Kustos Stjepan pokazao nam je kopiju Ahdname, na kojoj je tugra (kaligrafski sultanov potpis). Pojasnio nam je značenje arapskih harfova na Ahdnami. Kasnije, kada smo završili obilazak Samostana, pročitao sam prijevod teksta: 

"Ja sam sultan Mehmed han, neka je poznato svima, uopće od prostog puka kao i odjeljenjima ova moja vlastodržaca povelja, kojom bosanskim svećenicima ukazujem veliku pažnju, te zapovijedam: spomenutim i njihovim bogomoljama ne smije biti smetnje ni pritiska, neka se smjeste u svojim bogomoljama, te kako od uzvišene moje strane, tako od mojih vezira, niti od mojih podčinjenih (robova), niti od mojih podanika-raje niti od svega stanovništva cjelokupne moje države spomenutim, niko se ne smije miješati u njihove stvari niti ih napadati, ni vrijeđati ni njih ni njihov život, njihov imetak (imovinu) ni njihove bogomolje.

Također iz tuđine osobito u moju državu dovoditi ljude dozvoljava im se. Stoga spomenutim izdajem moju uzvišenu zapovjed u kojoj im posvećujem svoju brigu i pažnju, te se kunem teškom zakletvom: Stvoriteljem i gospodarom zemlje i nebesa, sa sedam musafa, sa velikim Božijim vjesnikom (Muhamedom) i sa 124.000 pejgambera i sa sabljom koju pašem da ovim što je napisano nikoje lice ne smije se suprostaviti dok god ovi (Franjevci) služe meni i mojoj zapovjesti budu pokorni."

-Franjevci su blagodet Bosni-mislim u sebi dok se oduševljavam artefaktima kojima obiluje Samostan. Oni traju godinama i čini se, kada uđete u Samostan, da ovdje vrijeme ne teče. Međutim, zadnjih godina mogli su se naslutiti neki procesi, koji su sa juga i zapada dopirali do franjevačkih samostana u Srednjoj Bosni. Oni nisu bli primarno ljubav, a samim tim nisu tekovina, niti korist franjevcima, a ni baština koju će oni moći prenijeti generacijama koje dolaze. A samo ljubav proizvodi drugu ljubav. Bosna ima drugačije odnose unutar svojih sela, gradova, planina i svi koji ih žele postaviti spram svojh gledanja, uvijek naprave grešku. A baš je čudno – zašto svi pokušavaju upravo u Bosni da postave svoja pravila, principe, da pokažu snagu i identitet, rušeći onaj izvorni – bosanski. A nigdje i niko nije kadar u svome društvu napraviti relacije suživota, kakve Bosna ima.

-Tamo gdje nema domaćina u kući, tamo cijela mahala pravi red, a tamo gdje mahala pravi red – reda nikada neće biti. E, sa Bosnom je tako, moj prijatelju - sve dok nam budu drugi pravili reda i ne budemo imali domaćina, nema ovdje berićeta, zaključuje moj saputnik Rasim. Danas smo došli zajedno u Sutjesku, jer je Rasim donio saz, koji je napravio njegov nedavno preminuli prijatelj Ivo, iz Tuzle, da ga pokloni Samostanu i time obogati, inače izuzetno bogatu etnološku zbirku. Ivina posljednja želja je bila da ovaj saz, jedan od najvećih, ikada napravljenih u Bosni, pokloni nekom muzeju. A Rasimov i moj odabir bio je – Sutjeska.

I nismo se pokajali. Svaka prostorija u Samostanu je muzej za sebe – tu vidite tragove prošlih vremena: čini vam se da pred sobom imate skrušene fratre, pored njih majstore filigrane, u samostanskoj tišini putnike misionare... Bogata zbirka knjiga prostorijom zrači posebnu svjetlost i svetost. Koliko god da zaljubljenik u povijest Bosne odvoji za obilazak Samostana, za njegovo istraživanje i smirivanje svojih želja za sticanjem novih spoznaja, nedovoljno je. Godinama sam slušao i čitao brojne priče vezane za Kraljevu Sutjesku, za Samostan, i oduševljavao se njima, ali nikada nisam čuo ovu, koja me danas zatekla, otvorila neke nove spoznaje, vratila u moje djetinjstvo i zavičaj – u Zvornik, pored Drine. Kustos Stjepan nam je pokazao zvono u vitrini, zaštićeno staklom i rekao da je, kako kaže predaja, bilo postavljeno u fanjevačkom samostanu, upravo u Zvorniku. Zvornički samostan sagrađen je vjerovatno sredinom 14. stoljeća. Navodno je grad Zvornik, koji se spominje u pisanim izvorima prvi put 1410. godine, dobio ime upravo po ovome zvonu. Kada su Osmanlije osvojile Zvornik, kaže predaja, zvono je prenijeto u samostan Gradovrh u Tuzli. Međutim, kada je eksplodirala osmanlijska barutana u Tuzli, koja je bila blizu samostana, eksplozija je srušila zvonik i polomila zvono. Osmanlije su tražile zvono, ali ga nisu uspjeli naći. Franjevci kažu da je od tada ostala priča i još se spominje: -Dok su Turci tražili zvono, mi smo ga našli i donijeli u Sutjesku.

HOLDING KRALJICE KATARINE

Kraljičin dvor organizirao je život u Sutjesci i oko nje na posebno zanimljiv način, poput holding, modernih poslovnih sistema. Svako selo je bilo jedna proizvodna ili uslužna jedinica, a po onome čime su se stanovnici toga sela bavili, ono je dobijalo i ime. U naselju Govedovići uzgajana je stoka za prehranu dvora, vuču teških vojnih zaprega i obradu zemlje u vlasništvu dvora. Mještani sela Haljinići proizvodili su pamučno i konopljino platno, te sukno (vuneno tkanje), i od toga proizvodili odjeću (haljine) za kraljicu, kralja, poslugu i vojnu jedinicu koja je osiguravala dvor. U Šćitarima su izrađivani štitovi za bosansku vojsku, a sablje, potkovi za konje, sjekire, topuzi i noževi, kovani su u Kovačima. Naselje Kopjari je proizvodilo koplja, u Teševu su tesari izrađivali drvenu vojnu i civilnu opremu, a u Lučićima je osiguravan ogrjev za Dvor. U selu Zajezda valjda je bila smještena interventna jedinica koja je dizana na kraljev znak, u slučaju napada neprijateljske vojske. Još su brojna sela i zeseoci u Župi Kraljeva Sutjeska, a svi oni i danas čuvaju dio tradicije i povijesti.

Jutros smo, putujući prema Sutjesci, zastali u naselju Haljinići. Ovdašnje katoličko stanovništvo izgovara ime naselja i piše ga bez glasa H – Aljinići, kažu da je to izvorno ime, prije dolaska Turaka. Međutim, vjerovatnije je da se glas h vremenom gubio u katoličkim govorima ovoga kraja, jer je sama riječ haljine, turskoga porijekla. U toplom razgovoru, u središtu sela, susrećemo dvije mještanke, koje su u kasnim sedamdesetim godinama. Jedna od njih obučena je u tradicionalnu narodnu nošnju:

- Ja sam Luca, odavde iz Aljinića. Ove 'aljine na meni su iste kakve je nosila moja mama, i njena mama. Sada ih niko ovdje u selu ne pravi, pa ih kupujemo. Al', srećom, one dugo traju. Čak i kada sam bila u izbjeglištvu u Čapljini, nikada ih nisam skidala. Bila je kriza i otkud mi pare da kupujem druge 'aljine. Ljudi su stajali, pitali me odakle sam, tražili da pričam o svojim 'aljinama, da se slikaju sa mnom. Jedina sam u selu koja svaki dan oblači narodnu nošnju, kaže jedna od mještanski sa kojim razgovaramo. Onda pozira za fotografisanje i uz osmijeh objašnjava šta još možemo vidjeti u selima oko Sutjeske, ako imamo vremena i volje da obilazimo.

Zagledam u njene naborane šake, ali na njima sa gornje strane ne vidim iscrtane ornamente. Kustos Stjepan ispričao nam je priču da su se ovdje do polovine prošloga stoljeća skoro sve katoličke žene tetovirale, ali da je taj običaj skoro iščezao. Ipak, može se kod starijih žena još uvijek sresti tradicionalna vjerska tetovaža. U narodu se tetoviranje zvalo sicanje ili bockanje, a trajući u vremenu, bilo je dvostruko motivirano. Djevojke, kada bi napunile šesnaest godina i prirasle kao cure, o Ivanjdanu, 19. marta, ili nekoliko dana kasnije - o Blagovijesti, tetovirale bi svoje ruke sitnim križićima, od kojih bi bio sastavljen veliki križ. Roditelji su vjerovali da Osmanlije neće u harem odvesti djevojku koja ima križ na vidnom mjestu. Neke su čak stavljale križiće na čelo. Muškarci bi sicali male križeve na mišicu iznad lakta, prije svega da bi se znalo da su kršćani, ukoliko bi ih Osmanlije regrutovali i odveli u Stambol na učenje vojnim vještinama. Mještani podsjećaju da je na taj način brat kraljice Katarine postao veliki vezir u Osmanskom carstvu, a postao je poznat pod imenom Ahmed-paša Hercegović. Nije poznato da li se Ahmed-paša sicao prije prelaska na islam, ali katolici kažu da njihovo sicanje ostaje do kraja života. Umjesto mastila izbockano mjesto posipano je čađu i zalivano majčinim mlijekom, da tu ostane zauvijek. Majčino mlijeko imalo je pored hemijske reakcije i svojevrsnu simboliku.

DŽAMIJA MEHMEDA FATIHA

Kroz vrijeme običaji katolika i muslimana na ovome području poprimali su mnogo zajedničkih crta, ali je uvijek ostajala ta razlika, koja je zapravo činila identitet i posebnost svake od ovih vjerskih skupina. U središtu naselja, samo 300 metara od Samostana, nalazi se jedna od najstarijih džamija u Bosni. Predaja kaže da ju je sagradio sultan Mehmed Fatih nakon osvojenja Bosne 1463. godine. Ustvari, ova džamija bi na neki način mogla da se posmatra kao ovjeravanje pobjede Osmanlija, koja je ovdje potvrđena rušenjem Banskog dvora u Sutjesci i preuzimanjem Bobovca. U tim danima, pogubljen je posljednji bosanski kralj Stjepan Tonašević, koji je stolovao u Jajcu. Njegovo kraljevstvo više se nikada neće podići i uspostaviti krunu. Mehmed Fatih Drugi - Osvajač, dobro je znao da kada treba ovladati tijelom, prvo treba osvojojiti glavu – a da bi se pod kontrolu stavila Bosna, trebalo je protjerati, ubiti i poniziti njene kraljeve. Ali, nije se zadovoljio samo smaknućem kralja, on je naložio uništenje ključnih tragova bosanskog kraljevstva i u Bobovcu, kako se ono ne bi nikada oporavilo.

Kada je osvajanje Bobovca i Sutjeske već bilo gotovo, pobijeđeni bosanski vojnici su bez traga, pred jakom vojskom sultana Mehmeda Drugog, pobjegli prema šumama. Iza njih su ostajali spaljeni kraljevski dvori, a dim se dizao iznad brda Teševa, crn i zloslutan. Brojnim klizištima i iskrivljenim stablima drveća brdo se nadvijalo nad Kraljevu Sutjesku, a Mehmedova vojska, obavljenoga zadatka, spustila se u sutješku zaravan, na desnoj strani rijeke Trstionice, i umorna klanjala ikindijski namaz. Zabodeni Fatihov štap u zemlji pokazivao je svojom sjenom da je vrijeme za ikindiju. On je zanijetio namaz i zatražio od Boga da mu oprosti grijehe ako ih je počinio osvajajući ova zabačena bosanska sela. Predaja kaže da se sve vrijeme dok je on klanjao, a i kasnije, štapom u krug kretao mrav. Fatih je to shvatio kao znak Božji i na tom mjestu za samo tri dana nikla je džamija. Na mjestu gdje je bio zaboden štap, sagrađen je mihrab, koji i danas tu stoji, skoro šest stoljeća netaknut. Džamija je sultanovom odlukom izdržavana od poreza (desetine) prikupljanog iz sela Lučići i Poljine, od prihoda skele preko Bosne u Doboju i dijelom prihoda od slanih bunara u Tuzli.

-Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber. Ešhedu-en-la-ilahe-ilallah...

Ezan dopire iz sredine naselja. Sa mjesta gdje smo parkirani, ispred Samostana se ne vidi džamija, ali se po žamoru i većem broju vozila otprilike naslućuje mjesto gdje se ona nalazi. Ljudi sa svih strana pristižu na džuma-namaz. U Sutjesci danas živi tek nekoliko muslimanskih porodica, ali zbog ljubavi prema Fatihovoj džamiji, iz svih okolnih mjesta muškarci dolaze, da se baš ovdje sretnu, pomole Bogu i posvjedoče svoje postojanje. Srednja Bosna je u posljednjem ratu imala narušene odnose među Bošnjacima i Hrvatima, odnosno katolicima i muslimanima, a u nekim mjestima sukobi su bili posebno krvavi. Pitam jednog od vjernika, muslimana, šta se ovdje dešavalo u ratu:

- Mi, Bošnjaci, na ovom području smo brojniji. Da smo htjeli, mogli smo ih satrti do zadnjega, ali mi to nismo željeli, nismo imali razloga, izabrali smo drugačiji put, onaj kojim živimo još od kraljeva. Mi smo ovdje ustvari jedno: potomci Bosne i čuvari Bosne. A kako će ko da ispoljava svoju vjeru, to je njegova dobra volja. Nama je žao što su katolici u ratu otišli odavde, jer nije bilo potrebe, niko ih ne bi dirao. Ali, razumijemo da je postojao strah, jer rat nosi strah od naoružane većine i da su oni u tome strahu otišli. Naša je zajednička pobjeda da su se oni  vratili i da sada živimo bez problema. Trebat će još malo vremena da se povrati ono povjerenje kakvo smo nekada imali, kaže naš sagovornik.

Sutješki Samostan izgorio je 1658. godine sa svim dragocjenostima čuvanim u arhivu i knjižnici. Ne zna se uzrok, ali s obzirom da tom prilikom nije gorjela crkva, vjeruje se da nije u pitanju bilo nasilje, već vjerovatno požar usljed nemara. Novi samostan je podignut šest godina kasnije i trajao je do kraja 19. stoljeća, da bi bio obnovljen 1890. godine, kada je zbog dotrajalosti planski srušen do temelja i iznova sagrađen. Danas, Samostan i njegovo osoblje žive u prijateljskom okruženju, ali, i pored toga, policijska patrola danonoćno boravi ispred. Srdačno i sa osmijehom dočekuju goste, što je znak da su već dugo na ovom zadatku. U vremenima, kada lahko i brzo do izražaja dolaze nestabilne ličnosti, spremne na radikalne poteze, pozitivnom se čini odluka državnih organa da zaštite ovakva mjesta svake moguće opasnosti. Jer, Bosna ne bi bila Bosna bez Kraljeve Sutjeske.

Uzanim putem koji iz Kraljeve Sutjeske prema svijetu vodi niz rijeku Trstionicu spuštamo se lagano prema autocesti. Moj Nissan Primera, u kojega je ugrađen renoov motor, tiho prede, čineći ovaj interkontinentalni spoj dvije autoindustrije- japanske i francuske, pouzdanim i moćnim rješenjem, koje na putu, daje čovjeku jednu dozu smirenosti. Kažem Rasimu da je to izvrstan spoj, a on dodaje da je to spoj poput sutješkog, u kojem u besprijekornom trajanju i simbiozi, već stoljećima žive pripadnici katoličkog i islamskog puka.

- Sada Nissan za evropsko tržište koristi isključivo renoov motor- rekoh mu –Ako želimo i mi osvojiti Evropu, valjda ćemo to morati činiti zajedno. Drugačije, svi smo na gubitku.

Sa desne strane rijeke, iza nas ostaje brdo Ježevica, oslikano bojama dolazećeg proljeća. Boje se na obzorju stapaju sa nebeskim azurom, koji svojim beskrajem skromno virka iznad smrknutih visova nad sutješkom dolinom. Humke jagorčevine, skupljene ispod nagnutih stabala šljive, razbijaju martovsku monotoniju, na padinama koje je ponijelo klizište i one polahko, ali sigurno idu ka koritu rijeke. Kraljevskim putem, odlazimo puni utisaka. Jagorčevina i plavetnilo bosanskog neba iznad franjevačkog samostana, nekako se slažu u mozaik bosanske zastave. Jučer je bio Dan nezavisnosti. Neka dragi Bog poživi ove ljude, njihove vjere i identitete. Ta različitost kojom on daruje ovaj svijet da se bolje upoznaje i voli, čini se da je sva donijeta baš ovdje, u ovo malo mjesto, na kraju svijeta. Mjesto gdje se rađalo bosansko kraljevstvo – ono kojem su se divili drugi narodi. Zbog vojne snage, ili ljepote kraljice, kao da je to sada važno. Ova varošica nas uči da lekcije prošlosti treba vratiti i govoriti ih svakoga dana, svakome od nas.

 

 

 

Autor teksta i fotografije: Mehmed Pargan